Skoro četrdeset članova društva “Vučji zub“ i prijatelja iz Podgorice i Višegrada uz Božiju pomoć, iskrenu želju i odobrenje svetogorske nadležne samoupravne vlasti, posjetilo je Svetu Goru od 30. maja do 1. juna 2024. godine. Primljeni smo i konačili prvu noć u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon. Duhovno pravoslavno nadahnuće u ovom manastiru je takvo da se čini da smo u srcu ruske pravoslavne duše. Vizantija ovdje još traje, a čija je duhovna nasljednica Rusija, a uz nju i ostali pravoslavni narodi.
Drugi dan smo rano brodom doputovali do Skita Svete Ane. Iz ovog skita započeli smo penjanje na najviši vrh ovog poluostrva Atos (2033 m). Podareni vrlo ugodnim vremenom popeli smo se do visine od 1500 metara na kojoj se nalaz Panagija (znači najsvetija, a ovim grčkim nazivom često se označava Bogorodica), mala crkvica sa dodatnom prostorijom. Ovdje smo konačili, po našu sreću, pod vedrim nebom, punim zvijezda, što je bio nagovještaj divna vremena i sledeći dan.
Ujutru, znatno prije zore, krenuli smo na vrh Atos i izašli kad je tek zora zarudjela. Sačekali smo izlazak sunca. To je neopisiva slika. Sunce kao da izranja iz Egejskog mora. Činilo nam se kao da smo na najvisočijem vru na Zemlji.
Ovo je samo najkraće kazani opis puta. No, želimo reći da ono što smo doživjeli u našem duhovnom nadahnuću prevazilazi bilo kakvu duševnu i tjelesnu korist koju čovjek doživi penjući se na planinske vrhove.
Svi smo mi kao ljudi skloni da se malo pohvalimo, uzdignemo što smo izašli na vrh neke visočije ili posebno visoke planine. Ali na Svetoj Gori, u svakom njenom manastiru, svakoj stopi njenog tla na koje čovjek kroči, a posebno na samom vrhu, osjeti veliki duhovni preobražaj. Onaj ko kroči na tlo Svete Gore, posjeti bilo koji njen manastir, pa i ako se ne popenje se na vrh Atos, osjetiće se potpuno oslobođen sujete. Shvatiće da je niko i ništa. Uvjeriće se da novac, uspjeh, slava, uživanje u velikim vrijednostima tehničkih ostvarenja, ne vrijedi ništa. U silnoj ljudskoj želji da što više stekne, pribavi i ono što mu nije nužno i ono što mu nikad neće zatrebati, sagorijeva, gubi dušu i tada ostaje bez išta. U velikoj žurbi da steknu što više u čemu će uživati i drugi vidjeti njihovu moć, često steknu bolesti od kojih preminu. Tako u najvećoj “moći“ i “slavi“ nestanu sa zemlje a njihovu stečenu moć i slavu zaborave svi za kratko vrijeme, pa i oni koji su im se divili.
Ovim malenim zapisom ne želimo da se pohvalimo osvajanjem jednog vrha planinskog nego samo da ukažemo na duhovnu snagu koju uliva ovaj ogromni centar čitavog pravoslavnog svijeta. Mi to ne možemo opisati, to nije opisivo. I ovo smo kazali sa strahom Božijim.
Milosav Pikula
0 komentara