„A zašto moramo da se vratimo kući?“ reče Matija, šestogodišnji dječak, nakon trodnevnog boravka na Moračkim planinama. E moj Matija, to pitanje tvoja tetka uvijek postavlja nakon planinarenja na tako lijepim mjestima kao što je ovo. Jeste, moramo da se vratimo, ti u svoje djetinjstvo, uljepšano ovom avanturom, a ja u surovi svijet odraslih, osnažena dobrom energijom za neka nova iskušenja.
Ali hajde da vidimo gdje je to ovaj dječak poželio ostati bar još malo!
Elem, naše upoznavanje sa ovim nestvarnim predjelima počelo je prvog dana jednog julskog vikenda kada smo pošli put Nikšića iz vreline Trebinja nas četvero odraslih i dvoje mališana. Iz Nikšića smo izašli putem pored Željezare u pravcu Župe. Poslušali smo uputstva naših domaćina kod kojih smo namjeravali odsjesti i nismo slijedili aplikacije iz „gugulice“ kako oni od šale zovu pretraživač gugl. Rekli su nam da se oslonimo na putokaze koji su nas preko rudnika boksita i katuna Bojovića Bare asfaltnim i nešto užim putem doveli u prostranu dolinu Lukavice. Tu kad smo pomolili i ugledali nepregledne livade pune ocvalog kantariona, hajdučke trave i raznovrsnog poljskog cvijeća, oivičene zidovima Velikog i Malog Žurima, samo smo se nijemo pogledali i razvukli osmijehe od uva do uva. Oduševljenje i iznenađenost su se zajedno uselili u naše misli i osjećanja i jedna izvanredna priča je mogla da počne.
U Bojovića Barama put se odvajao udesno i ostalo je još nekih 5 kilometara vožnje odnedavno asfaltiranim putem kroz udoline i čistine sa samo par drveća do Kapetanovog jezera (1650 mnv). Tu je na obali smješten i Kapetanov konak, katun i domaćinstvo porodice Bulatović u kome smo odsjeli. Gostoprimstvo Gorana, Ane i malene Staše (8) bilo je toliko toplo i puno pažnje i brige za svakog gosta, toliko velikodušno da poželite uvijek biti okruženi takvim ljudima. S njima smo kliknuli na prvu. Sa nama su podijelili i puno korisnih savjeta o tome kako kvalitetno i bezbjedno provesti vrijeme na ovoj lokaciji. U njihovoj konobi sa pogledom na jezero služili su nam i ukusna jela spremljena po tradicionalnim receptima ovog kraja, a smjestili su nas u bungalove sa čijih prozora u svježa jutra možete posmatrati krda konja što tihuju livadama i stada ovaca kako se žedni stropoštavaju niz padine do jezera, vapeći za vodom.
Priča za velike
Miloš i ja smo drugi dan poranili i u zoru se uputili na kružnu turu makadamom u pravcu vrha Lastva. Ipak, cilj nam je bio vrh Mali Žurim, te smo ubrzo skrenuli ulijevo na vjerovatno jedinu svježe markiranu kozju stazu. Teren je pregledan i sa malo logike možete se lako orjentisati, prateći tragove stada. Jutro je vedro, a mir koji vlada među obroncima planinskih vrhova odmara naša čula. Moračke planine su jednako lijepe i raskošne kao Durmitor i neke druge „izvikanije“ planine, ali ovdje nećete sresti ni blizu toliko planinara kao tamo. Stekenete osjećaj kao da je svevišnji odlučio pokloniti samo vama ovaj čudesni, skriveni svijet. Imate planinu samo za sebe. Baš kad sam to pomislila nedaleko od nas projurio je uplašeni zec i nestao u bojama zeleno-žutih padina.
Kada smo stigli u podnožje Malog Žurima markacija se izgubila, ali smo zastali i pažljivim posmatranjem ubrzo uočili farbu crveno bijelog kruga i strelicu na sjevernoj stijeni. Ispostavilo se da je to taj eksponirani detalj o kome smo čitali. Uz malo opreza i dobre koncentracije savladali smo kratku dionicu koristeći i ruke i noge i uskoro smo bili na samom vrhu na 1962 mnv. A gore – tajac. Zanijemili smo od spektakla koji su priredili dobra vidljivost i vedar dan. Uživali smo u pogledu na Veliki Žurim, Borovnik, Trešteni i Međeđi vrh, Štit, Lastvu, Zagradac, Vojnik, Bobotov kuk na horizontu i Bare Bojovića u samom podnožju s južne strane.
Oprezno se spuštamo preko sipara do podnožja na drugu stranu, a tamo se naziru stari, porušeni katuni. Usput nailazimo i na jednog katunjanina kako cijepa drva ispred trošne kuće i pitamo ga koji je najlakši put do Male Lukavice i tamošnje crkve. Nakon detaljnih uputstava taj dobri čovjek nam se izvinjava što nema vremena da nas svrati i ugosti jer ima puno posla. Poslušali smo savjet i stigli do crkve Sv. Ilije. Nakon 6 sati hoda i pređenih nešto više od 13 kilometara, te savladanih 700 m uspona završavamo krug i vraćamo se na Kapetanovo jezero, našu početnu tačku.
Priča za mališane
Isti dan na Kapetanovom jezeru, nakon igre i vožnje biciklima, čekali su nas Iskra (8 godina) i Matija (6 godina), spremni za svoju prvu ozbiljniju planinarsku priču u društvu mame, tate, tetka i tetke. Nakon kratkog odmora uputili smo se ka još jednom gorskom oku, Manitom jezeru (1773 mnv). Opet pratimo tragove stada, bez markacija i po uputstvima naših domaćina lako nalazimo pravi put. Staza je jednim dijelom travnata, zatim zemljana, a onda i kamenita, preko sipara. Ukupno prelazimo 4 kilometra do cilja i nazad. Tura traje dva ipo sata „dječijim“ tempom, uz nekoliko pauza, a savladani uspon je 250 m. Sve je to idealno za planinarske početke. Klinci su dobro raspoloženi, sve im je zanimljivo, a najinteresantnije im je bilo kada su zagazili stopalima u Manito jezero i prosto „pomanitali“ od sreće, muteći kristalno čistu vodu. Završili smo turu uz zalazak sunca sa pogledom na Kapetanovo jezero prateći let paraglajdera koji se odvažio vinuti u nebo iznad ovog lijepog krajolika.
Astro foto avantura, vožnja biciklom i druge aktivnosti
Osim planinarenja našlo se vremena i za posmatranje zvijezda, a za tu aktivnost imali smo idealne vremenske uslove. Gledajući noćno nebo na ovakvom mjestu shvatite koliko su ovi ljudi u svakom smislu bliže Bogu.
Slavenko i Miloš koriste posljednji dan boravka ovdje, nedelju ujutro, da se provozaju biciklima i zagriju fotoaparate na svim onim mjestima koja oduzimaju dah. Uz ovaj izvještaj pogledajte i album u kome su najljepši od tih snimaka.
Iako je ovaj kraj prava zabit, tu smo se u nedelju obradovali kada smo sreli naše „zubiće“, Marka, Milijanu, Vesnu, Ankicu i ostale koji su došli ovdje na jedan dan i dobro ga iskoristili penjući više vrhova.
Završavamo naš boravak uživajući pored jezera u „digitalnom detoksu“, bez struje, telefona i signala mobilne telefonije. Još samo par sati smo tu i stiže kraj svih ovih priča za velike i male. Djeca se igraju u društvu osmogodišnje domaćice Staše, praveći sklonište, te zapitkuju da li stvarno moramo baš danas vratiti se kući. Jer raspust je – vrijeme kada je Kapetanovo jezero živo. Možda čak i previše živo otkad je „došao“ asfalt, a sa njim i mnogo više ljudi nego prije. Nadamo se da će katunjani odbraniti ovu krasotu od masovnog turizma i sačuvati sjaj svog dragulja. A djeca neka dolaze u što većem broju. Da upoznaju i zavole život svojih predaka i da ovi čarobni predjeli ne padnu u zaborav. A do nekog sljedećeg „nezaborava“ DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
Video: Slavenko Vukasović
Set fotografija: Slavenko Vukasović
Set fotografija: Ana i Miloš Vlatković
0 komentara