Mnogo i često sam razmišljala o sceni iz legendarne serije „Đekna još nije umrla a ka’ će, ne znamo„ kada se Ljeposava i Radosav čude turistima koji dolaze u njihov kraj da bi uživali u prirodnim ljepotama. Tada Ljeposava mudro i sarkastično zaključuje da je najljepša prirodna ljepota „imati česmu u kuću“. Uvijek me i iznova ta scena nasmije i uozbilji u isti mah. Jer činjenica je da život ne mazi sve te rijetke ljude koji su ostali po zadnjim čukama nama omiljenih lokacija. I dok ja samo ponekad iskočim iz svoje zone komfora i vijajući po vrletima krenem da se iščuđavam krasotama svih tih zabačenih krajeva, tamo zaboravljene, migaju neke snažne ruke, otvrdle od naporne koševine i svakodnevne muže, a zebu umorne noge, ojačale od hoda za mnogobrojnom stokom po ovakvom i onakvom vremenu.
Ali evo nas, avgust je, a mi opet na Moračkim planinama. O da, „navukli smo se“ i već sada je jasno našim domaćinima Bulatovićima u domaćinstvu „Kapetanov konak“ da će se teško riješiti dvojca Miloš i Ana. Ali naše iščuđavanje i oduševljavanje nije baš najjasnije jednom finom čovjeku i čobaninu, Vesu Tomiću, koga srećemo pod Kapom Moračkom kako čuva stado od stotinjak ovaca. Dok grli i mazi svježe ošišanu ovčicu Draganu, objašnjava nam da mu je baš ona mezimica. Govori nam da je pocrnio od jakog planinskog sunca i šali se da je sada crn kao čokolada, a njegove ispucale bore i smijalice nevješto prikrivaju skromnost, jednostavnost i pomirenost sa svijetom u kome živi. S obzirom da u ovom dijelu planine markacija nema, Veso nam nesebično pomaže pojašnjavajući kojim pravcem je najbolje popeti vrh Zagradac, a njegova ispružena ruka sa uperenim kažiprstom počinje da šara putanju po kamenito-travnatim padinama Kape Moračke.
Uspon na Zagradac (2217 mnv) nije nam teško pao. Započeli smo ga od Kapetanovog jezera (1678 mnv) jer smo htjeli prošetati makadamskom dionicom koju pojedini prekraćuju vožnjom terencima do zaravni prema katunu Dolovi i tako ukupni uspon od oko 750 m sa denivelacijom skrate za 200 m. Napredujući uz Kapu nakon svakih desetak minuta hoda mi smo se prisjećali Vesovih uputstava, pomagali trekom i vijećali kuda i kako. Razmišljajući o putanji zaboravljali smo na umor. Srećom sve je bilo logično, a pratio nas je jak i svjež vjetar dok smo na sebi imali dva sloja odjeće. Savladali smo nekoliko strmih dionica bez većih problema, a najzanimljiviji dio nam je bio kada smo prolazili ispod ogromne kamene police i nadstrešnice zbog koje ovaj greben vjerovatno i zovu kapom. A upravo ona i glavu vam čuva jer se tu možete skloniti „baš pod kapu“ u slučaju nevremena.
Na samom vrhu se kratko zadržavamo i jedva uspijevamo napraviti fotku sa zastavom. Jaki udari vjetra nas u naletima ometaju. Pokušavamo bar malo uživati u pogledu na sve strane jer gore je jedan od najljepših koje smo do sada iskusili. Možda je najbolje da nabrojim šta sve nismo vidjeli sa ovog vrha. Puno će mi biti lakše. Recimo, nismo vidjeli Lovćen, ni Prekornicu, a sve ostalo je bilo na dlanu, poput doline tek rođene Morače. A na vama je samo da se prepustite užitku. Vrh je travnat, prostran i bezbjedan. Tu je i planinarska kutija.
Silazak je bio puno lakši od uspona. Ipak, potreban je oprez, naročito na strmim, blago eksponiranim dionicama i ako je vlažna trava, što nije bio slučaj ovaj put. U povratku se divimo padinama i udolinama ispod Zagradca a one nas uz totalno odsustvo šume najviše podsjećaju na površinu Mjeseca. U podnožju su i stari, zapušteni katuni i upravo oni šapuću o vremenu kada je ovdje izdizalo i po 50 domaćinstava po Vesovoj priči. Sada ih možemo izbrojati na prste jedne ruke. Usput dodajemo pokoji manji ili veći kamen i utvrđujemo piramidice na lako uočljivim stijenama kako bi neki sljedeći putnici namjernici lakše pronašli stazu i stigli do vrha.
I dok Ljeposava još uvijek sanja o česmi u kući, neće joj poći za rukom da nam omrzne krajeve poput Moračkih planina, jer tu stanuju mir, spokoj i ono iskonsko u nama koje se probudi svaki put kada se vratimo stazama predaka. I da nikad ne zaboravimo njihov težački život u kome je uprkos svemu neizdrživom bilo puno lakše pronaći smisao u odnosu na sve ono čemu danas svjedočimo u našim ušuškanim urbanim svakodnevnicama. A do neke sljedeće atraktivne destinacije kojoj ćemo reći ”Kapa dole!” DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
0 komentara