I opet, po ko zna koji put vraćamo se direktoru svih planina. Proveli smo vikend na Durmitoru po lijepom vremenu i uživali otkrivajući njegove skrivene kutke. Ovaj put je to bio uspon na Šljeme, treći po visini vrh ovog magičnog masiva i Milošev tok, vrh koji se grebenom nastavlja na zapadu.
Najčešće se ovi vrhovi penju sa početne tačke na skijalištu Savin kuk, a mi smo izabrali rjeđe biranu turu koja počinje kod Vojove kafane na dionici Durmitorskog prstena od Virka ka Sedlu. Tu smo iskočili iz auta i uskočili u našu avanturu koja je odmah počela strmim usponom preko travnatih padina Lomnog ždrijela.
Ako želite iskusiti ovu turu pripremite se na konstantan uspon i obilje busenova trave ispod kojih se vješto kriju kamenja različitih oblika. Idealno za iščašiti zglob zato preporučujemo oprez i sporije kretanje, pogotovo pri silasku. Takođe se pripremite i na to da markacija nema, bar ih mi nismo pronašli. Zato smo koristili par trekova koje smo pripremili za svaki slučaj.
Nakon Lomnog ždrijela dolazimo i do Lomnog dola ispunjenog jamama i škrapama. Zatim slijede strme padine Surdupa koje će vas nakon trosatnog uspona dovesti do najvišeg vrha Šljemena gdje ćete odmah shvatiti da to nije vrh poput većine drugih. To je u stvari 2 kilometra duga visokogorska zaravan i krečnjačka gromada sa prosječnom visinom preko 2400 mnv. Tu su se okupila i zagrlila tri vrha, Istočni vrh (2445 mnv), Vrh Šljemena (2455 mnv) i Milošev tok (2426 mnv). Vrhovi su travnati i išarani manjim kamenim pločama. Vrh Šljemena je bezbjedan i prostran sa fantastičnim pogledom od koga zastaje dah. Ako je dan vedar kao što je bio u našem slučaju, uživaćete posmatrajući Sinjavinu, Tali, Moračke planine, Vojnik, Sedlenu gredu, Uvitu gredu, Bandijernu, Minin Bogaz, Prutaš, Bobotov kuk, Bezimeni vrh, Oblu glavu, Veliki i Mali Međed, Crvenu Gredu, Savin kuk, okolinu Žabljaka, Riblje , Vražije i Pošćensko jezero.
Na vrhu nismo sami, tu su i dva sredovječna planinara iz Nikšića sa kojima dijelimo iskustva uspona, te se upisujemo u pohabanu sveščicu u planinarskoj kutiji i slikamo pored veće piramide od naslaganog kamenja.
Mi smo izabrali opciju da obiđemo i Milošev tok do koga treba pješačiti još oko pola sata. Na toj dionici prolazimo pored Miloševe lokve, široke desetak metara i okružene kamenjem i travnatim zaravnima. Tu smo spazili i divokozu sa mladunčetom kako mirno pase na obroncima vrha. Na tom vrhu pravimo dužu pauzu i čudimo se prizoru na Bobotovom kuku gdje je danas kao u osinjaku. Pitamo se kako toliki planinarski narod uopšte može da stane na tako uzan vrh. I na susjednoj Bandijerni vidimo ljude kako odmaraju nakon napornog uspona. Durmitor je danas kosmopolitska košnica, svi žele iskoristiti lijep dan sa 0% mogućnosti padavina i čini se da se nikome ne žuri nazad u civilizaciju.
Sa vršnog grebena Šljemena u pravcu sjevera spuštaju se okomite stijene visine 350-400 metara i one formiraju udolinu (Velika karlica), a u njenom gornjem dijelu se zadržava snijeg tokom čitave godine, poznat kao Debeli namet.
Kako sunce daleko odmiče na nebeskom svodu, spuštamo se i uviđamo da nerado napuštamo obronke ovog dijela omiljene nam planine i po ko zna koji put obećavamo Durmitoru jedno, a to je da će se teško riješiti nas, zaluđenika planinskim avanturama, a do neke sljedeće prilike da se opet zaluđeno družimo sa dotičnim gorostasom DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
0 komentara