U julu 2018. godine nas troje (Milijana, Miloš i ja) smo priuštili sebi vožnju muzejsko – turističkim vozom uskog kolosijeka na relaciji Mokra Gora – Šargan Vitasi i obratno, odnosno, obilazak čuvene „Šarganske osmice“. Posle toga smo pješke prošli izuzetno atraktivnom trasom obnovljene pruge Vardište – Višegrad, kroz kanjon Rzava, pored manastira Dobrun, koja je pravo remek – djelo građevine.
Još pod svježim utiscima dogovorismo se da prvom prilikom pješke prođemo i natenane razgledamo kompletnu trasu Mokra Gora – Šargan Vitasi. Na Internetu smo našli dosta podataka o ovoj pruzi, nekad najkraćoj vezi Beograda i Sarajeva te dalje Dubrovnika; poteškoćama pri izgradnji, pokušaju Austro – Ugarske da po okupaciji Srbije u 1. Svjetskom ratu poveže Vardište i Užice, obustavi radova nakon stradanja oko 200 radnika – ratnih zarobljenika prilikom obrušavanja tunela, nastavku gradnje u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, jedinstvenom građevinskom rješenju prilikom savladavanja najveće prepreke – planine Šargan i još dosta toga, a što nas je samo učvrstilo u ovoj namjeri.
Stotinu obaveza, subjektivne i objektivne okolnosti učiniše da se nekako organizovasmo punih šest godina kasnije – jula 2024. godine.
Ko rano rani, dvije sreće grabi; te se u istom sastavu u subotu, 13. jula zaputismo iz Trebinja malo prije pet sati. Posle kraćeg predaha i doručaka u Višegradu, nastavismo ka Mokroj Gori. Na peronu žamor, postavljena je kompozicija za prvi polazak u 10,30 časova; zapažamo da su ogromna većina stranci. Ljubazna konobarica Saška nam pronađe prevoz do Šargan Vitasa. Uskoro, stiže “mercedes“ (nismo mi bilo ko!!!) doduše „A“ klasa; razgovaramo sa vozačem, davnim porijeklom iz Dubrovnika, preci bili trgovci, kasnije preselili u Beograd. A on – sa suprugom i djecom iz Beograda u Mokru Goru – najljepše turističko selo svijeta. Rekosmo mu šta planiramo, prvo se začudio, pa oduševio, pa opet začudio – kako to njemu nije palo na pamet?
Šargan Vitasi – zasada krajnja stanica turističkog oza „Romantika“, nadmorska visina 806 metara. Iskoristismo vrijeme do dolaska voza za obilazak stanice, koja je kao mali muzej na otvorenom – tu su panoramski vagoni, pružna bicikla, lokomotiva „ĐĐ“ 83-172 koja je vukla prvi voz na obnovljenoj trasi prije 21 godinu; lokomotiva „škoda“, salon vagon, estakada za ugalj, vodonapojnik… Ubrzo dolazi i voz, nazad kreće posle petnaestak minuta odmora. Nama prilika da napravimo još koju fotku i pomjerimo se ka izlasku sa perona. Plan nam je da krenemo po polasku voza a i da se sklonimo od pogleda osoblja stanice, pošto je kretanje prugom zabranjeno.
Uskoro voz pođe nazad, mi polako za njim. Nakon oko trista metara ulazimo u prvi od dvadeset tunela, po mnogo čeme poseban. Najduži – 1667 metara; zakratko u usponu, kasnije u padu; tako da nakon oko 200 metara u daljini ugledasmo sićušnu tačku – izlaz. Na portalu naziv tunela „Aleksandar I“, godina proboja – 1925. i – metalna dvokrilna vrata??? Šalimo se da su vrata tu zbog promaje, našeg dušmanina broj 1. (Namjenu mi je objasnio Vasilije Janković, željezničar iz Mokre Gore – u zimskom periodu u tunelu su se stvarale ledenice, pa su ih radnici morali razbijati i izbacivati vani, a postojala je opasnost da led okuje šine i izbaci voz iz kolosijeka. Rješenje je nađeno u vratima koja su se zatvarala čim voz prođe, kako bi se smanjilo produvavanje i donekle podigla temperatura). U tunelu je i najviša tačka pruge – 808 mnv i vododjelnica slivova Drine i Zapadne Morave. Nama je trebalo oko 25 minuta da ga prođemo.
Nastavljamo dalje, prolazimo nekoliko tunela, na svakom je tabla sa brojem i dužinom. Prolazimo stajalište Gornje Jatare odakle se pruža pogled na Mećavnik i okolna sela i dolazimo na stajalište – vidikovac Krst, inače – prvo mjesto gdje voz staje u povratku sa Šargana. U trenutku vidimo tri trase pruge na tri nivoa – našu i dvije ispod, obje skoro pod pravim uglom u odnosu na „našu“; kao i tri tunela. Ipak – dva tunela, onaj treći je u stvari propust za vodu u obliku tunela. Sada nagađamo kuda ćemo proći, koja trasa gdje vodi, sjetih se šta sam 2018. godine rekao kondukteru kad nam je sa istog mjesta objašnjavao kuda ćemo proći – „ćuti, da ti nije šina, ne bi ni ti znao sići nazad“… e, sad se to vraća nama. Nastavljamo dalje, primjećujemo da pruga blago savija udesno, prolazimo nekoliko tunela i uskoro izlazimao iz tunela broj 39 odakle iznad nas vidimo plato Krsta. Ulazimo u tunel broj 40, drugi po dužini – 530 metara, nedugo po ulazu u tunel po prvi put prolazimo kroz istu geografsku tačku – pod otprilike pravim uglom se ukrštamo sa gornjom trasom, ali na različitim nivoima. Čini nam se da tunel skreće ulijevo, tek kasnije shvatamo da smo i po drugi put presjekli gornju trasu pruge i tako kompletirali „osmicu“, u nešto manje od 2700 metara dužine!!!
Uskoro ulazimo u stanicu – ukrsnicu Jatare, 701 mnv. Za ovu stanicu vezana je priča da tu nikad nije prodata nijedna karta niti je ušao ili izašao putnik. Stanica je služila samo kao ukrsnica, za predah i za kačenje dodatnih lokomotiva za teretne vozove ka Šarganu, naime od Jatara do Šargana je konstantan uspon od 18 promila, što je za ondašnje uslove ozbiljna vrijednost. Stanica je obnovljena, ima i restoran, ovdje voz u povratku stoji oko pola sata, a mi odlučismo da se odmorimo i sačekamo prolazak voza koji iz Mokre gore polazi u 13,30.
Po prolasku voza nastavljamo dalje. Inače, sav kraj je obrastao borovom šumom, kako je temperatura dobro preko trideset stepeni, miris i isparenja smole čine da se osjećamo kao da smo u prostoriji za inhalaciju.
Slijedi stajalište Golubići. Ova stanica nije postojala u vrijeme prije obnove pruga, sagrađena je za potrebe snimanja filma „Život je čudo“. Tu je i nekoliko eksponata vezanih za film, među kojima i dosta ofucani „pežo 404“ prilagođen za vožnju prugom. Sa vidikovca kao na dlanu vidimo naš cilj – stanicu Mokra Gora.
Malo iza Golubića slijedi poslednje stajalište na kome se voz zadržava – Ludi kamen. Na podestu uz prugu je povelika stijena, navodno da je nekada tu neki momak zaprosio djevojku, a ona rekla „da“, šta je u sveme istina – ne znamo, ali, običaj je da se kamen za sreću u ljubavi dotakne rukom, neko ostavi kakvu amajliju, novčanicu i slično. Pošto smo Milijana i ja već odavno nagazili na ludo kamenje, nismo ga dodirivali, a i Miloš ga je za svaki slučaj zaobišao!
E, ako nećemo mi Ludom kamenu, hoće on nama. Sa platoa stajališta u dolini rijeke ispod nas vidimo manastir Svetog Jovana Krstitelja u Belim Vodama i trasu pruge tridesetak metara pored njega. Dogovaramo se da i tu napravimo kraći predah i ne sluteći koja nas enigma čeka.
Idemo dalje i posle tunela broj 49 pravimo odmor, tu ćemo sačekati povratak voza ka Mokroj Gori. Zavlačimo se u hlad, nakon dvadesetak minuta nailazi voz, mašinovođa nas pozdravlja sirenom (a pošto nas je pozdravio i u Jatarama, vjerovatno misli da nismo baš kako treba!!!). I onda – dolazi na red enigma manastir. Po položaju, trebalo bi da je sa lijeve strane pruge. Znam da sam prošli put čekao da ga fotografišem, ali ga nisam vidio, mislio sam zbog velike gužve u vozu. Sada, u jednom trenutku, kroz drveće vidimo manastir, ali – bar sedamdeset metara ispod nas? Sa svim pauzama, pješačimo već preko četiri sata i trebalo bi da smo blizu Mokre gore, i nikako nam nije jasno koliko i kuda pruga pravi krug da bi naišla pored manastira. Miloš predlaže da upriječimo i siđemo do manastira, odustajemo, kad smo tu, baš da vidimo kuda ćemo još proći, pa nastavljamo kretanje prugom.
Dolazimo do tunela broj 51 – dužina 369 metara, u krivini. Sa desne strane tunela je kao neki trotoar, ispod su cijevi vodovoda, pa hodamo tuda, šaleći se kako poklopci zveckaju kao da ide karavan konja. Već se nazire kraj tunela kada začusmo zvonce koje označava spuštanje rampe na pružnom prelazu, a uskoro i sirenu voza. Otkud voz kad mu vrijeme nije? Otuda što smo pogriješili – mislili smo da je sledeći polazak u 16;30 a ne u 16;00. Milijana i ja se na brzinu sklanjamo u nišu sa lijeve strane i gasimo čeone lampe, Miloš ostaje na trotoaru sa desne strane dok voz prođe pored nas. Šta je mašinovođa odkomentarisao kada je vidio ljude u tunelu – vjerovatno nije za priču!!!
Izlazimo iz tunela na uređeni plato – eko izletište „Lokomotiva“, tu je i vagon normalnog kolosijeka preuređen u restoran, koji nažalost ne radi; kao i eksponat – parna lokomotiva rumunske proizvodnje. Sad već znamo gdje smo, ali i da definitivno nećemo naići pored manastira. Ali – opet čujemo sirenu voza, kao da se vraća (da ne traži nas???), ali ga ne vidimo. Tek sutradan, na Gugl meps vidimo da od ukrsnice Jatare do ovog odmorišta ima malo preko 250 metara vazdušne udaljenosti i nešto više od stotinak metara visinske razlike, a mi smo pješačili preko dva sata!!! Tristotinak metara dalje prelazimo magistralni put i uskoro stižemo u stanicu Mokra Gora, malo odmaramo pa nastavljamo za Višegrad, sutradan za Trebinje.
Tek po povratku u Trebinje riješili smo enigmu „manastir“, naime pruga koju smo vidjeli sa stajališta Ludi kamen, a koja prolazi neposredno uz manastir, je obnovljena dionica šumske pruge 600 mm, koja ide otprilike paralelno sa „našom“ prugom, ali sedamdesetak metara niže. U Belim vodama se na pruzi nalazi svojevrstan tehnički muzej – lokomotive i vagoni 600 mm, mašine za izvlačenje i obradu drveta i druge mašine na parni pogon. Pruga je „bez početka i kraja“ duga nešto preko kilometra, a u planu je da se spoji sa trasom za Mokru goru, dotle će vjerovatno služiti za zbunjivanje nekih novih putnika!!
Druga enigma – prilikom pravljenja albuma za f/b profil – nikako da mi se uklope lokacija jednog tunela i stanica Jatare. Opet prizivam Gugl meps, tek sam tada konačno shvatio kuda sve vodi trasa osmice!
Rezime – trasa je duga 15.440 metara, od čega „osmica“ nešto manje od 2700 metara, 241 metar visinske razlike, uspon od Mokre gore maksimalno 18 promila; dvadeset tunela ukupne dužine 5461 metar (znatno više od trećine trase; duplo duže od „osmice“!!!), trasa se kreće u pet nivoa; u tunelu broj 40 u dva navrata prolazi kroz istu geografsku tačku, najduži tunel siječe vododjelnicu slivova Drine i Zapadne Morave. Bez žurbe, uz odmore, stajanja radi fotorafisanja i u orjentacije, trasu smo prešli za nešto više od pet sati. Sve u svemu, bar za mene – starog zaljubljenika u pruge i vozove – neponovljivo iskustvo!
Na kraju, da zahvalim Milijani i Milošu, da ne bi njih, teško da bi mi iko pravio društvo.
Da smo zdravo!
IZVJEŠTAJ SAČINIO
Mišo Kovačević
0 komentara