Da li je potrebno trošiti riječi kako je Slovenija meka za planinarenje i raj za planiniljupce? To je već valjda svima jasno. Ali kada dođete tamo i zaista doživite tu istinu, uživate u svim pogodnostima boravka, savršeno uređenim i markiranim stazama, mnogobrojnim putokazima, ljupkim planinarskim domovima sa svim mogućim sadržajima, čistom i netaknutom prirodom i velikim brojem ljudi koje sretnete na putu do vrhova, tada pomislite kako vas je sami Bog nekako pomilovao i nagradio doživljajem koji se nikada ne zaboravlja i uspomenama na nešto nesvakidašnje. Naše vrijeme od 9 dana u ovoj prekrasnoj zemlji prošlo je brzo i uprkos vremenskim uslovima koji nam nisu išli na ruku uspjeli smo ostvariti većinu planova i razviti zastavu našeg društva na toliko željenim planinarskim destinacijama.
Priča prva / Kamniško-Savinjske Alpe: Šetnja kanjonom Kamniške Bistrice i lagano planinarenje Velikom planinom
Ako ste u posjeti Ljubljani znajte da je u njenoj blizini smješten masiv Kamniško-Savinjskih Alpa i da za kratko vrijeme možete skoknuti i tamo posjetiti kanjon Kamniške Bistrice, te uživati u šetnji njenim obalama. Mi smo to uradili po oblačnom i povremeno kišovitom vremenu, a sama kiša nam nije uspjela pokvariti doživljaj. Ova kristalno čista rijeka je idealna za posjetu i porodicama sa djecom jer staze nisu zahtjevne tako da se nećete umoriti otkrivajući u kamenu izrezbarene dijelove kanjona koji će vas raspametiti svojom ljepotom.
Daleko od glavnog grada nije ni Velika Planina, čudesno mjesto koje je izuzetno posjećeno, a nezagađeno pošastima što ih masovni turizam donosi. U podnožju morate ostaviti svoj auto na predviđenim parkiralištima i do nje doći pješke makadamom ili gondolom i žičarom četverosjed. Slovenci su na sve mislili kako bi ovo mjesto ostalo autentično i zaustavljeno u nekom davnom trenutku od prije nekoliko stotina godina. Kolibe koje su tu izgrađene od drveta, projektovane su u tradicionalnom stilu i izgledaju upravo onako kako su izgledale u davnim vremenima. Pojedine su pretvorene u smještajne kapacitete, crkvu, restorane i kafe barove, ali je njihov izgled neizmijenjen i niti jednu višespratnicu nećete vidjeti. Kad samo pomislim na Zlatibor i neke druge komercijalizovane planine od kojih je napravljen cirkus, tuga me savlada, a s njom dođe i pitanje „Zašto se ne ugledamo na komšije bar u primjerima kao što je ovaj?“ Posmatrajući pašnjake po kojima su spokojno pasla goveda zastajkivali smo i fotografisali prizor u kome su se smjestile i kolone izletnika i planinara, naročito onih najmlađih. U pratećem albumu samo će vam se kazati koliko je lijep ovaj dio Alpa.
Priča druga / Julijske Alpe – Uspon na Viševnik i dvodnevna tura u dolini Triglavskih jezera
Ako želite uživati u pogledu na Triglav i imati najbolju poziciju za fotkanje ovog gorostasa, a da se ipak ne usudite prići mu previše blizu, onda je uspon na vrh Viševnik (2050 mnv) pravi izbor avanture za vas. Uprkos najavljenoj kiši istu ideju kao mi imalo je stotine planinara koji su se uputili stazom od Rudnog polja na Pokljuki (1347 mnv) gdje smo svi parkirali vozila. Dobar dio staze prolazi obodom skijališta, kasnije kroz šumarke i žbunje, ali je ipak dovoljno široka i utabana da se lagodno možete mimoići s kolonama ljudi svih generacija koji su jutros poranili na vrh i već se vraćaju. Kiša nas je ipak zaobišla, a oblaci su se razmakli sa okolnih vrhova tako da je foto-aparat odradio svoj posao i slike su tu. Najdraža će mi sigurno biti ona sa samog vrha sa pticom galicom na mom dlanu gdje je sletjela sa nadom da ću je nahraniti što sam, naravno, i učinila.
Istog dana obišli smo i Bohinj i 60 m visok, čuveni Slap Savicu tj. potok Savicu koja se uliva u Bohinjsko jezero. Sam potok se napaja vodom iz Doline Triglavskih jezera što je bila odlična uvertira za naredna dva dana kada smo planirali obići taj dio nacionalnog parka Triglav. Tada nismo ni slutili koliko je zapravo magična ta dolina koju slobodno možemo nazvati biserom Slovenačke planinarsko-turističke ponude i nešto što zaista morate vidjeti kada odlučite posjetiti park.
Prvog dana ove ture auto ostavljamo na parkingu Planine Blato. Inače, Slovenci planinom zovu seoska naseljena mjesta gdje postoje pastirske kolibe. Taj dan je trebalo savladati oko 1300 m uspona pa smo požurili da to ostvarimo dok je vrijeme još stabilno. Naš cilj je proći dvodnevnu, kružnu turu, a predah i konak planirali smo i rezervisali u Planinarskom domu na Prehodavcima (2071 mnv) koji je otvoren od juna do kraja septembra. Za kružnu turu smo se odlučili čitajući blogove planinara koji su je preporučivali i nismo se pokajali jer tura je prava „bombonica“.
Nakon sat hoda kroz gustu šumu makadamskim putem nailazimo na Planinu pri Jezeru i planinarski dom gdje je nekada bila sirana. Tu su i stare pastirske kolibe na koje smo naišli nakon pola sata u Dednom Polju (1560 mnv), a u jednoj od njih smještena je mala mljekara u kojoj možete kupiti proizvode ovog kraja. Kako se penjemo, tako se smjenjuju šume, pa livade i pašnjaci načičkani alpskim kravama poput onih sa omota popularnih čokolada i nakon što vegetacija nestane, otkriva se pejzaž nestvarnih kontura, kamenito pješčanih gromada, ali i savršeno uređene staze koje će vas oduševiti. U albumu koji prati ovaj tekst imate fotke, a čak ni one ne mogu dočarati ljepotu i surovost ovog parčeta planete.
Prošavši Sedlo Vrata (2155 mnv) znali smo da imamo još otprilike satak ipo do cilja i upravo na toj dionici sreli smo veliki broj planinara, uglavnom stranaca, s kojima smo zastajali da razmijenimo iskustva i utiske. Dok se približavamo Prehodavcima čujemo brujanje helikoptera. Upravo je dostavljao potrepštine za planinarski dom. A u domu ljubazno osoblje spremno da pomogne u svim situacijama. Lijepo to sve funkcioniše, i kuhinja i trpezarija i smještajni kapaciteti. Nasmijana lica zadovoljnih planinara najbolje vam govore o tome kako je biti gost ove kuće. A sam dom je na tako dobroj poziciji i sa tako lijepim pogledom koji puca na sve strane, a mi smo imali privilegiju koju rijetko imamo na planinarenjima, a to je zalazak sunca, pa još na takvom mjestu. Divota je bilo posmatrati igru oblaka, umiruće zvijezde i odnekud iskrslog mjeseca. Jasno se vidio i čuveni vrh Jalovec (2645 mnv) koji se nalazi na grbu Planinarskog saveza Slovenije.
Kišna noć donijela je maglovito i vlažno jutro, a mi smo se ponadali da nas čeka šlag na torti jer smo se radosno spremili, napustili dom i uputili ka srcu Doline Triglavskih jezera. Tamo nas je dočekao tanjušni šlag, a još je izostala i jagoda jer su nas dolinom u duetu pratile magla i sitna kiša. Svih 7 jezera nismo jasno ni vidjeli. To je očigledno i na našim fotografijama jer one nastale na toj ruti nisu ni blizu lijepe kao fotke planinara koji su imali više sreće u vremenskoj prognozi. I tako smo, pomalo razočarani, pokušali da se razveselimo obećavši sebi da ćemo kad-tad opet doći na ovo čudesno mjesto kako bi ga vidjeli u najljepšem ruhu i po nešto boljim vremenskim uslovima. Osmijehe na lica vratio nam je jedan mali mrmot koji je izvirio iz magle i promeškoljio se na isturenoj stijeni, vjerovatno u namjeri da nas pozdravi i poželi nam više sreće drugi put.
Tako je to kada planinarite, kao i u životu, malo sivo, malo žuto, ponekad i zlatno. Mada, sve nijanse sive su nas sačekale na posljednjoj etapi našeg boravka u Sloveniji jer nismo uspjeli ispuniti plan i popeti vrh Begunjščicu (2060 mnv) na Alpama Karavankama. Početak septembra neočekivano je donio snježno nevrijeme u ove krajeve i pomrsio nam konce da tim usponom zaokružimo đir po Alpama u Sloveniji. Umjesto toga, vrhovi Karavanki zabijelili su se na fotkama sa jezera Bled koje smo obišli tražeći utjehu za neostvarenu želju. I vrijedilo je. Ovo jezero je jedan od najljepših kutaka, a naše komšije uređuju ga na poseban način i sa puno ljubavi, u namjeri da očuvaju njegovu autentičnost i održe ga na listi najposjećenijih destinacija u regionu.
Kući se vraćamo puni utisaka iz zemlje koja je planinarstvu i planinarima dala sve što je imala, a do nekog sljedećeg susreta u kome ćemo, Bože zdravlja, završiti i treću priču sa Alpama Karavankama u glavnoj ulozi, DA SMO ZDRAVO!
Ana Vlatković
0 komentara